Datum: 7. - 10. 8. 2009.
Odredište: Longbridge, Birmingham, Velika Britanija
Organizator: Birmingham Mini owners Club
Napokon je došao taj dugoišćekivani i veliki događaj, minijev 50 rođendan. Mini Klub Zagreb krenuo je na put od 1800km (u jednom smjeru) sa četrnaest ljudi prepunih uzbuđenja i sa 7 minija prepunih stvari, po starom dobrom običaju. Ostatak ekipe, čak sedmero njih krenulo je avionom nekoliko dana ranije.
To jutro pa i ostatak dana pratila nas je neumorna kiša koja nam je stvarala male probleme, zastajkivanje brisača pa i štucanje minija kada bi se smočio. Ali kako stvar ne bi bila dosadna male boljke su prerasle u velike, tako da su brisači letili po cesti, a štucanje se pretvorilo u skoro pa generalno preslagivanje motora. To veselje nam je nenadano produžilo putovanje, pa od očekivanih 700 km nismo prešli ni trećinu. Prespavali smo u Austriji nedaleko od Rottenmana i iduće jutro sviježi, odmorni, a neki „posušeni“ krenuli u daljnje osvajanje kilometara.
Idući cilj bio je stići neozlijeđeno do trajekta s kojim smo u dva ujutro prebacili svoje umorne udove i izbezumljeni mali limeni orkestar iz Dunkerka u Dover. Na otok, minijevu rodnu grudu, stigli smo 2 sata kasnije, odmorili nekoliko sati na obližnjem parkingu i veselo krenuli prema slavljeničkom punktu. Cjelokupno putovanje trajalo je od utorka do petka, kada smo na susret ponosno stigli u podne. Miting se je održavao u Longbridgeu pokraj Birminghama, a Minići su bili presretni jer je slavljenički party bio organiziran odmah nasuprot nekadašnje tvornice minija. Tako je ekspedicija „Mini se vraća kući“ uspješno obavljena.
Sam miting trajao je uobičajena tri dana, gdje se uspjela skupiti rekordna brojka od preko 3500 Minija i 6500 ljudi. Po prevaljenim kilometrima uspjeli su nas premašiti ljubitelji minija iz Japana, Australije, Novog Zelanda, Rusije, Meksika, Amerike, Chilea, Malte itd... Veličina susreta bila je golemih razmjera. Livade prepune minija i engleske travice prostirale su se svuda uokolo . MCZ je svoj camping site pozicionirao gotovo u sredini poljane tako da su naše okice svako jutro iznova bile oduševljene enormnom količinom porazbacanih slavljenika dokle god je krmeljavi pogled sezao. Svojih sedam ljubimaca smjestili smo ispred šatora za spavanje i obožavanih tendi za partijanje. Uobićajeno smo bili noćni zabavni park, koji je neumorno uveseljavao lica željna zabave. Projektor, zvučnici, color changeri ponovo su bili prisutni na sveokupno oduševljenje naših članova, ali i ostatka mini nacije.
Susret su uveličala sva bitna lica vezana uz mini scenu, njegovu povijest i sadašnjost. Također su prisustvovali i svi veliki proizvođači djelova za minije kao i Mini World i Mini Magazine sa velikim brojem minija sa svojih naslovnica. Muški dio ekipe razveselili su brojni i sadržajni štandovi sa rijetkim polovnim ali i novim dijelovima, dok je ženski dio haračio po štandovima prepunih majci, privjesaka, naljepnica i nakita.
Najzanimnljiviji dio mitinga zasigurno su obilježili muzeji u kojima su se ščućurile najveće face koje su prije više od 40. godina pomele konkurenciju na reli sceni. Bio je tu legendarni 33 EJB – prvi Mini koji je osvojio Rally Monte Carlo daleke 1964. uz još nekoliko trkaćih minija koji su obilježili staze 60-ih godina. Njima uz bok stajao je i prvi Mini - 621 AOK , a okolne zidove krasile su fotografije najbitnijih ljudi za dizajn i projekt izgradnje minija kao i najveći reli vozači. U susjedni muzej smjestili su se miniji zanimljivi po svom izgledu. Tamo smo svoja krasna tijela proučavali u potpuno kromiranom miniju David Bowiea, zamišljali kakva bi bila putovanja u Wildgooseu, i kakvu bi zbrku na cesti izazvao Mini sa dva prednja kraja?!
Veliku pažnju zasluženo je privukao „1959 Mini register", koji se hvali samo sa najstarijim primjercima, a ti su ujedno bili i jedini pravi „Mini 50" slavljenici. Na naše najveće oduševljenje ovi su ljepotani restaurirani prema točnim specifikacijama i visokim standardima. Okupili su se u zadivljujućem broju od čak 20-ak njih, što nas je momentalno bacilo u trans s obzirom da smo na susretima navikli naići na jedva jednog. Pravim mini znalcima oni su i najzanimljiviji, imaju gotovo preko sto razlika za samo godinu dana mlađim imenjacima. I dok je među njima dio ekipe preispitivao svoje znanje i nanovo učio, ostatak ekipe su zabavljale utrke ventildekla! Kaj? Da, postoji gotovo cijela nauka o projektiranju jurećeg ventildekla bez ikakvog pomoćnog pogona. Takvih zanimljivosti bilo je mnoštvo, za svakoga po nešto, pa su susret uveličali i brojni autori vrlo bitnih knjiga vezanih uz minijevu povijest i razvoj, mogli smo vidjeti i show Wheeler dealersa, prisustvovati konvoju minija u vožnji uokolo Birminghama, natjecati se na glow showu, navijati u natjecanju guranja minija i uživati mnoštvo druge zabave prikladne za mini pučanstvo.
Po svojoj sadržajnosti ovaj susret je suvereno premašio sva naša očekivanja, nahranio gladne oči i uši, zadovoljio adrenalin i na sveopću žalost proletio brzinom svjetlosti. I dok smo s ushitom uživali sve zanimljivosti, stigao je trenutak pakiranja za polazak kući. Toga dana i Longbridge je ispustio suzu za nama, dirljivo, ali neopisivo iritantno zbog mokre i blatne šatorske opreme koju su jadni miniji trebali progutati. I tako prekrcani, sa znatno više stvari, nastavili svoju „put pod kotače" avanturu.
Zaputili smo se u London u kojem smo proveli skoro tri prekrasna dana. Nažalost prekratko da bi vidjeli sve željeno, ali dovoljno da grad na nas ostavi jaki dojam i munjevito isprazni džepove. Za kraj, svoj dolazak smo obilježili vožnjom uokolo centra i neizbježnim foto sessionom kraj poznatih ikona Londona. Putovanje smo nastavili u pravcu Pariza, tamo također proveli nekoliko dana, i prepuni bogatih dojmova, ali osušenih novčanika krenuli za Zagreb. Nostalgični povratak razlomio se na dva dana i zadovoljni, bez i jednog kvara uspjeli ove svjetske putnike dokoturati kući pjevajući. Nismo ni stigli, a već smo počeli sa pomnim gruntanjem i ozbiljnim kovanjem planova za idući susret koji će nas okupiti u Njemačkoj. Neki maštaju o mega-maxi prikolici, neki o mogućnosti recesije stvari, a s obzirom na blizinu susreta (samo 650km, pih!!!) razmatra se opcija da bi skočili prespavati kod kuće. Tako je završilo naše veselo putovanje kojeg ćemo se uvijek rado sjećati i nanovo proživljavati kroz razne priče proživljenih dogodovština.
Do idućeg putovanja…
Ana Maria Ricov